Vođeni kiparskim instinktom kao načinom razumijevanja svijeta, Margareta Lekić, Tihomir Matijević, Vlatka Škoro i Josipa Stojanović stvaraju na granici opipljivog i nevidljivog. Polazeći od opažanja okoline, razvijaju radove u kojima volumen, napetost i struktura ostaju temeljni oslonci, a njihovi se pristupi šire kroz različite medije, pritom zadržavajući osjetljivost prema materiji i njezinim promjenama.

Jedina vjerna fizičkom objektu, Margareta Lekić u radu U istom prostoru (2025.) fokusira se na odnose unutar grupe. Pored same figure, autorica modelira i međuprostor. Njezin je pristup analitičan i sociološki: ona materijalizira nevidljivu napetost između izoliranog pojedinca i nijemog kolektiva. Praznina između keramičkih tijela postaje aktivni sudionik koji progovara o stanju u kojem dijelimo isti okvir, ali ne nužno i zajedničko iskustvo.

Tihomir Matijević kiparstvu oduzima težinu i prevodi ga u vrijeme, pokret i naraciju. Njegov rad obilježava multidisciplinarnost i suptilno opažanje drugosti kroz poetičan izraz. U videu Čovjek, kuća, pjesma (2022.) skulptura uspostavlja odnos s okolinom, uranjajući u ritam promjene i trajanja. U radu Spomenik Snješku Bijeliću (2021.) fokus se pomiče prema prolaznosti — dok se vanjski svijet odvija u svom kontinuitetu, čin oblikovanja ostaje zamrznut. Kroz takve pomake autor razvija suptilan odnos prema vremenu, obilježen blagim konceptualnim odmakom.

Vlatka Škoro kiparstvo prevodi u medij monumentalnog crteža, koristeći olovku kao alat za modeliranje otpora i mase. Rad Težina (2026.) nastaje iz dugotrajnog procesa zasićenja papira grafitom, sve do postizanja metalnog sjaja koji crtežu daje fizičku gustoću skulpture. Njezin je pristup procesualan i gotovo meditativan: kroz slojeve grafita ona bilježi snagu i krhkost ljudske figure, koja u bjelini papira postaje vizualni esej o izdržljivosti i egzistenciji.

Josipa Stojanović koristi digitalni print kako bi uspostavila paralelu između biokemije živčanog sustava i temeljnih kiparskih sirovina. Povezujući elemente poput kalcija i kalija s gipsom, drvom ili kamenom, ona nastoji pomiriti ove, naizgled apstraktne svjetove. Njezin se rad razvija kroz eksperiment, u dodiru znanosti i umjetnosti, gdje forma postupno proizlazi iz samog procesa istraživanja.

Ovaj susret postaje točka presjeka različitih svjetonazora, objedinjenih u nastojanju da obogate sam čin promatranja. Pažnja usmjerena prema materiji, njezinim mogućnostima i odnosima unutar prostora otvara drukčije perspektive za promišljanje i osjećanje stvarnosti, prepuštajući posjetitelju slobodu u otkrivanju skrivenih slojeva svakog rada.

Dora Lučić