Trima mladim umjetnicama iste generacije, Sandri Črnelč, Eliji Friganović i Dunji Karanović, prva zajednička poveznica bila bi iskustvo studiranja na China Academy of Art u Hangzhou, a druga, koja ovu kolaboraciju i učvršćuje, interes je za umjetničke procese koji će se baviti semiosferom neposredne im okoline, prirodnog i socijalnog pejzaža. Koriste se semiološkim alatima za proučavanje naoko nevažnih predmeta, struktura i oblika, kao i odbačenih stvari, koje nalaze u svom okruženju. Uostalom, citat pjesnikinje Judite Šalgo koje su uzele za naslov – sve što
se odbaci, padne u jezik, najpreciznije i komprimirano opisuje metodologiju njihova rada. Izdvojeni predmet postaje ikona sadržaja, znak koji nosi bezbroj mogućih interpretacija.

Sanda Črnelč svojom prostornom instalacijom naziva Experiment on How Much My Hands Can Take / Experiment on How Much Damage a Brick Can Make propituje sam objekt, u ovom slučaju građevni materijal – cigle, u njihovom međuodnosu, u suodnosu sa samom sobom i prostorom u kojemu se nalaze. Cigle ovdje nisu tek ready-made objekti, izabrane zbog svojih vizualnih specifičnosti već simboliziraju težinu tj. silu kojom na neko tijelo djeluje gravitacijsko polje Zemlje. Kako ta težina djeluje na umjetnicu, a kako na prostor, pitanja su koja imaju više razina značenja, a čitaju se u okviru kodiranih odnosa unutar cjeline. Također, cigle nisu tek nasumce izabrani materijal specifične težine. Ovdje simboliziraju i konstrukt javnog prostora, naročito onog kulturne namjene, kao i njegovu ulogu unutar zajednice.

Elia Friganović rad Bricolage / Jezik mase gradi od sakupljenih metalnih predmeta, čiji je prvotni izgled izmijenjen pod utjecajem atmosferilija, i kolaža industrijske poetike. Svaki taj odbačeni predmet, nagrižene i modificirane primarne strukture, prolazeći razne metamorfoze kroz vrijeme, postaje izložak, umjetnički artefakt, čija transformacija traje i dalje. Aktivirana korozija željeza na mikro razini razgrađivat će izloženi predmet i sudjelovati u daljnjem procesu stvaranja novih formi. Ta metalna masa škripavih, oštrih znakova oblikuje prostorne rečenice nepoznatog nam jezika kojeg, naravno, ne razumijemo, ali negdje, u domeni podsvjesnog, prevodit ćemo ga u slike čiji će sadržaji biti prilagođeni osobnim interpretacijama svakog promatrača. Izrazito estetizirane, zahrđale forme postaju objekti koje čitamo kao kodirane znakove protoka vremena.

I Dunja Karanović će, u svom neopopartističkom radu Mikroplastika, primijeniti sakupljačku metodu odbačenih ili izgubljenih predmeta koje će izložiti kao ready-made skulptur(ic)e. U dvogodišnjem procesu, koji je podrazumijeva aktivno kretanje urbanim prostorom s određenim kolekcionarskim ciljem i strašću, umjetnica je prikupila znatan broj malih relikvijica konzumerističke kulture, izrađenih od raznobojne plastične mase. Dinosauri, razne egzotične životinje, morske sirene, lutke, glave lutaka, pa pojedinačni ekstremiteti, ruke, noge, zatim lego kocke, setovi posuđa, štipaljke, ma što god zamislite u tom malom mjerilu, a što svjedoči potrošačkom kultu suvremenog društva, dobit će novo, semiološko čitanje. Mali predmeti naglašenog kolorita, u pop art maniri, slagat će se u nove značenjske strukture koje, iza prijemčljivog šarenila, kriju svu ispraznost naše društvene i ekološke stvarnosti.