Jesmo li nas dvoje stvarali istoriju? – upitat će u jednom trenutku Roko Prč, kamarjer, prvoborac, pa hotelijer, svoju suprugu Anđu. Pitanje je, naravno, retoričko, njime on samo želi naglasiti njihovo neotuđivo pravo da prošlost ugode po svojoj mjeri i iz nje izvedu privilegij oblikovanja budućnosti. Uostalom, svaki se rat – ili, još šire, svaki se sukob – samo zato vodi: da bi se steklo pravo na pisanje povijesti. Kad se suoče militantni vjernik i borbeni ateist, oni se de jure sukobljavaju zbog apstraktnih koncepata odnosno maglovitih pitanja početka čovjeka i svijeta, ali de facto samo zbog prava na pisanje povijesti. Pobijedi li vjernik, volja Božja postaje mjerom svih stvari; nadvlada li u tome sukobu ateist, jedino što se računa jest volja čovjeka. Miljenka Smoju obično se predstavlja kao velikog dalmatinskog kroničara, iako se on nikada nije htio gurati među pisce povijesti. Znao je da tamo vlada poprilična gužva, pa je umjesto o velikim istinama, izabrao pisati o malim ljudima. Iz te marginalne, skrajnute, iskošene perspektive, na koncu je uspio prodrijeti do srži same, do konačnih pitanja i odgovora koji uporno promiču onima bez sluha za nijanse odnosno interesa za rubne pojave i ljude. Upravo zato Smojino djelo nije danas ništa manje živo nego što je bilo prije pedeset godina. Njegovi likovi odlična su zdravlja, neobično vitalni, jednako uskogrudni, isključivi i obuzeti željom za dominacijom kao nekada. Naravno, ima i onih koji stoje po strani, koji su izabrali svjedočiti komediji, umjesto da u njoj sudjeluju. I jedne i druge vidjet ćete večeras na sceni, ali i u gledalištu, sjedit će u vašoj blizini. Možda im i sami pripadate, pa ustvari nećete gledati kazališnu predstavu, nego tek zuriti u zrcalo.