KATARINA ALAMAT KUSIJANOVIĆ _ MEDUZA

Meduze nastanjuju svjetska mora već duže od pola milijarde godina. Meduza (grčki Μέδουσα, Médousa: snujuća) kao motiv prikazivana je u svim umjetničkim razdobljima, osobito u renesansi. U radu Katarine Alamat Kusijanović rastvara se ontologija postojanja životinja kao spiritualnih bića. Životinjski svijet se transformira u zone u kojima se istražuje iskonske vrijednosti. Na platnima su fotografski prizori bijelih među njima koje se isprepliću u crnom prostoru. Suptilna prozirna tijela životinja kodiraju se u kretanju duha. Autorica zapisuje o međužima: to je smiren svijet transparentnih i eteričnihbića. Ravnoteža, sklad i mir koji prožimaju hipnotične kretnje meduze opreka su nemiru naše svakodnevnice. Navodi da su joj one kao dijete čipke i oblaka, suprotnost današnjem užasnom stanju u svijeta. Fascinirinana je njihovim kretanjem poput leta bez napora. Tom slobodom i beskonačnošću što ih u sebi nosi pojam lijepoga kao i lijepi objektivitet i njegovo subjektivno promatranje, područje je lijepoga otrgnuto relativitetu konačnih odnosa te uzdignuto u apsolutno carstvo ideje i njezine istine.¹ Kodira se stanje bestežinkog egzistiranja u kojemu ljudsko biće isto tako bivstvstvuje ako se otvori na ispravan način bitku. Biti svijest ili, radije, ‘biti iskustvo’, znači iznutra komunicirati sa svijetom, tijelom i drugima, biti s njima umjesto biti pokraj njih.² Fotografira autorica i tamne među njima u izrazitom plavetnilu. Motivu dodaje crne duge tanke lovke slikajući ih uz već postojeće. Ulazi se slikarstvom u fotogarafsku sliku. Mapira se duboka emocija, težnja za ostavljanjem traga unutar metafizičke tišine. Istina umjetnosti ne smije, dakle, biti nikakva određena pravilnost, na koju se ograničava takozvano oponašanje prirode, nego ono izvanjsko mora biti usklađeno s unutrašnjim, koje da bi u sebi samom bilo usklađeno, pa se time upravo i može očitovati u izvanjskome. ³ U plavetnilu se nestaje; ono je mudrost, mir, spokoj i vječnost. Plavo nadvisuje sve, poput duhovnosti i eteričnosti bijeline. Crno je dostojanstvo, emocija, tišina, svemir. Znakovni sistem se rastvara u spiritualno-kozmičke scene. Vidi se u video radu crnina i kretanje dvaju malih bijelih meduza. One se kreću u loop-u odozgo prema dole. Šifre su bijelih tragova nevidljivoga koje se preispituje. Nježnost i nevinost se tematiziraju u istančanoj tišini. Kao i u kvantnoj mehanici ništa ne zauzima određen položaj. Uprizoruje se forme bića koje duboko uranjaju u svemir koji eksplodira do svojih sadašnjih kozmičkih razmjera. Kvantna mehanika i ekesperimenti s česticama naučili su nas da je svijet neprestano i nespokojno komešanje, neprekidno rađanje i nestajanje prolaznih entiteta. Skup vibracija /…/. Svijet događanja, a ne stvari. ⁴ Autorica rastvara događanje u djelu. To je prostor bitka koji mapira mišljenje mislivog/gledanog. Harmonija slike je jasna. Kontemplativo se uspostavlja proces rada. Humanizira se svijet Artom. Podcrtava se uvid u mikrokozmos snujućih bića čije bivstvovanje se radom Alamat Kusijanović oplemenjuje i postavlja u višerazinska iščitavanja. Među se uzdiže u sfere bitka u kojima se kao cjelina (ništavilo) zrcali i ljudsko biće. Merleau-Ponty bilježi: vidjeti kao što vidi čovjek i biti Duh – to su sinonimi. Autorica razmatra univerzalno kretanje po sebi koje ispisuje estetski bitak bića. …duh ni u konačnosti opstanka i njegove ograničenosti i izvanjske nužnosti ne može ponovno pronaći neposredni prizor i uživanje svoje istinske slobode te je potrebu te slobode prinuđen realizirati na drugačijem, višem tlu. To tlo je umjetnost, a njezina zbilja ideal. /…/ Ideal je jedinstvo u sebi i to ne samo formalno izvanjsko, nego imanentno jedinstvo sadržaja po njemu samome.⁵ ////////////////Petra Golušić

Katarina Alamat Kusijanović rođena je 1965. u Dubrovniku. Diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu 1989. na Odsjeku konzervacije i restauracije štafelajnog slikarstva, a potom i na Likovnoj akademiji u Splitu 2004. godine. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik od 1992. godine. Od 1993. do 2019. Godine radi kao konzervator-restaurator savjetnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu, od 2008. do 2013. kao voditeljica Restauratorskog odjela Dubrovnik. Kao djelatnica Hrvatskog restauratorskog zavoda održala je niz predavanja na stručnim i znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavila je dva znanstvena i više stručnih radova. Autorica je izložbene instalacije Skriveni trečento (pred Kneževim dvorom, Dubrovnik, 2018.) I izložbe Oltarna slika Jacopa Tintoretta iz korčulanske katedrale (Knežev dvor, Dubrovnik, 2008.). Niz godina surađuje kao vanjski savjetnik za dizajn, a od 2019. godine radi kao voditeljica odjela za dizajna u Adriatic Luxury Hotels grupaciji. Djela su joj dio privatnih i javnih kolekcija. Izlagala je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji I inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.

MANUELA PAUK_ MIKROMJESTA

Akademska kiparica Manuela Pauk nudi postapokalitičnu sliku svijeta u kojoj priroda zaposjeda čovjekov prostor, ili ono što mi naivno zovemo našim prostorom i planetom iz antropocentričke perspektive. Izložba preispituje naše ustaljeno mišljenje po kojemu svodimo našu okolinu vodeći se postulatom Pitagore iz Abdere kako je “Čovjek mjera svih stvari”. Ovisno o civilizaciji, radilo se o računanju prije Krista ili nakon Krista, prije najavljene apokalipse ili poslije, čovjeku je svojstveno uspostavljanje računanja vremena koje mu daje privid posjedovanja moći i kontrole nad prirodom. Takvo računanje vremena samo potvrđuje antropocentričnost naše misli, pa i znanosti, isključivo vodeći računa o evolucijskom tijeku razvoja ljudskog bića te bića koje su se našle na tom ljudskom putu. No, već prije 66 milijuna godina javljaju se bića koja nimalo ne nalikuju čovjekovom liku, ali ni pravilima rada višestaničnih organizama. Umjetnica Pauk na pijedestal uzdiže pomalo zaboravljenu vrstu mikroskopskih životinja – tardigrade. Ove minijaturne životinje od 0.5 milimetara pronalazimo na različitim predjelima Zemljine površine – od dubokih mora, kišnih šuma do Antarktike i visokih planina što ukazuju na njihovu otpornost na vremeneske (ne)prilike. No ono po čemu su oni posebice zanimljivi i po čemu zaokupljaju pažnju umjetnice koja ga predstavlja u znatnoj uvećanoj dimenziji njihova su iznimna otpornost na ekstremne moguće ekstremne scenarije Zemljine sudbine. Preživjevši visoke temperature, tlakove, nedostatak zraka, ali i visoke radijacije kojima je obilovala prošlost naše planete, tardigradi su se našli na popisu jednih od najotpornijih živih bića, pa time i na popisu jednih od najstarijih bića na svijetu koji se zapravo i nisu osjetno mijenjali kroz prošlost. Oni svoje tijelo nisu trebali prilagođavati novim uvjetima niti su “samo najsposobniji preživljavali” upravo zbog posebnog tardigradskog proteina DSUP (protein za supresiju oštećenja) koji omogućuje smanjivanje raspadanja DNA tijekom izlaganja radijaciji. Ova izrazita značajka otpornosti ostavlja prostor i za njihovu budućnost, posebice u usporedbi s ljudima koji su tek naizgled snažni i moći, na vrhu piramide živih bića na zemlji. U stvarnosti su naša tijela itekako krhka, obložena tek tankom korom, naša fizička snaga je zanemariva u usporedbi s drugim bićima, a naši uvjeti preživljavanja mizerni. Antropocentrička perspektiva gdje i ne znamo za paralelno postojanje tardigrada nestaje s prvim ekstremnim uvjetima jer i ljudi nestaju, dok sitna nepoznata bića od 0.5 mm paradoksalno pokazuju svu svoju veličanstvenost preživljavanja. Postavljajući skulpturu tardigrada položenog na stol za istraživanje kraj stalka za epruvetama u kojima se nalazi mirisno ulje, autorica ukazuje na ono što ona navodi kao “iznenađujuću povezanost ova dva svijeta”. U okruženju postamenata i reljefa koje autorica presvlači u mahovinu imitirajući zemljine izbočine, rad postavlja pitanje što napraviti s ovim informacijama u umanjenoj verziji laboratorija s epruvetama gdje se proučava tardigrad. Ovo se pitanje posebice odnosi na rezultate istraživanja koja navode da je ljudski DNA modificiran s DSUP proteinom 40% otporniji na radijaciju. U moru skrivenih i javno nedostupnih sličnih istraživanja, ističe se moralno civilizacijsko pitanje njihove uporabe. Pauk pažljivo nudi izazov ljudskoj svrsi gdje bi se građani trebali zapitati koriste li se te informacije za njihovo dobro i zaštitu ljudske vrste ili pak za stvaranje nečega s opasnijim namjerama, poput straha od stvaranja neke otpornije vojske. Promatrača u ovaj svijet autorica ne uvodi postepeno, već iznenađujući element prvotnog šoka je opipljivo osjetljiv već pri prvom koraku u izložbu. Postav izložbe odlično stvara određenu nelagodu promatrača unoseći jaku dozu klaustrofobije ambijenta i oprečnog osjećaja napuštenog i zaboravljenog mikroprostora unutar kojeg se nalazi sterilan laboratorij. Naum autorice na ovaj je način odmah uspostavljen već od prvotnog koraka stvarajući osjećaj kohezije izložbenih radova i snažne poruke koju ostavlja na promatrača jednom kad izložbeni prostor tzv. mikroprostor napusti i vrati se u svoj stvaran svijet u kojemu se nastavlja tajna preživljavanja zemljinih stanovnika. Jelena Tamindžija Donnart

Manuela Pauk (Zagreb, 1994.) Diplomirala je na Odsjeku za kiparstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. U svom radu istražuje ekološke teme kao i odnose između ljudske civilizacije I prirode. Njezini radovi izlagani su na 12 samostalnih i više od 30 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, te se nalaze u zbirkama Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, Muzeja grada Aveira u Portugalu i Kulturnog centra Dubrava u Zagrebu. Nominirana za nagradu Zlatna lubenica (2022.) i (2024.), te nagradu Splitskog Salona, bijenalnu izložbu suvremene umjetnosti (2018.). Dobitnica rezidencijalnog umjetničkog boravka u Aveiru, Portugal (2021.) Ostali značajni projekti uključuju Plastičnu morsku kornjaču (2021.), ekološki projekt o utjecaju plastičnog onečišćenja na okoliš.