Svi mi u svojoj svakodnevici tragamo za trenucima mira. Projekt Escapes započinje jednom takvom potragom kada umjetnica želi pobjeći od stresnog života u Pragu uplaćujući last minute putovanje za Lesbos, Grčka. Ostavljajući grad iza sebe pronalazi spokoj na otoku okrećući se plavetnilu mora i neba. Iskušava neizmjernost prostora, s prazninom između sebe same i smirujuće ravne linije horizonta. Takvi doživljaji navode je na misli o tome kako smo svi zarobljeni u svojim konstruktivnim stvarnostima urbanih centara, gdje nas borba za uspjeh razdvaja od prirode, i u konačnici od sebe samih. Nakon odlaska s otoka, Darija počinje istraživati načine kojima ljudi traže rješenja za probleme koje umjetni urbani prostori stvaraju. Istražuje ih u Pragu, gdje živi, ali također za vrijeme svojih putovanja: u Grčkoj, Nizozemskoj, SAD-u, Hrvatskoj, Vietnamu i Tajlandu. Na svim tim mjestima Darija traga za trenucima spokoja. Darija komponira svoje fotografije pažljivo, obično smještajući subjekt u centar, hvatajući njihov odnos s okruženjem. Ispituje ih kroz njihovo iskustvo prostora.

Escapes je istraživanje o ljudskom iskustvu, o stanju svijesti za vrijeme trenutaka mira, ali i fizički aspekt istog – kao na fotografiji vrtuljka. Gledajući prema nebu vidjeti ćemo ljude udobno smještene na vožnji, nježno se vrteći u prostoru, s ničim iznad njih osim plavog neba. Shvaćamo da biti povezan sa samim sobom znači biti povezan s prostorom. Darijin Escapes je traganje za nečim što smo putem izgubili. Traganje za našim korijenima, povezanošću s prirodom i jedni s drugima. Stoga Escapes je, paradoksalno, traganje za povratkom kući.

Silvia Potočki

Od čega svi bježimo? Dakako, od svakodnevice, od boli i tjeskobe, od sjećanja i od strahova, ali, u suštini, svi su naši bjegovi, bjegovi od samih sebe. A što je to „ja“ od kojega bježimo? Postoji li ono uopće? Ako mi neprestano sami sebi pripovijedamo narativ o svome „ja“, a znamo da svaki narativ u sebi ima i sjeme svoje negacije, mi ga istovremeno i dekonstruiramo. Zbog tiranije te osobne priče nad našom svijesti, nama je nje dosta i želimo joj uteći. Mi istovremeno održavamo prisan odnos sa sobom (ili sa slikom o sebi), ali i bježimo od tog mučiteljskog i toksičnog odnosa. Svaki bijeg je, možda, nemoguć i u suštini povratak samom sebi.

Fotografije Darije Jelinčić svoga gledatelja definiraju kao biće stvoreno isključivo za bjegove. Ne u smislu koprcanja i batrganja od čelična stiska tjeskobe i monotonije, već u smislu znatiželje i stalnog otkrivanja novih fascinacija i mogućnosti bivanja. Ali nipošto rasta, jer rast je još jedna verbalno-konceptualna zamka, imperativ koji u sebi sadrži nezadovoljstvo trenutačnim.

Ono što na ovim fotografijama ukazuje na želju za bijegom kao na osnovnu ideju koja gradi ljudsku svijest je, kao prvo, često naglašena linija horizonta. Ona je, ponekad, na morskoj pučini, što navodi na asocijacije o nepoznatim, prekomorskim krajevima koji su dražili maštu čovjeka od davnina. I motiv plaže u sebi sadrži danas popularnu romantiku bezbrižnosti i odvajanja od svakodnevnog, odmora od konvencionalnih društvenih uloga, pravila (i onih odjevnih i onih fizičkog ponašanja) i interakcija.

Drugi postupak prisutan ovdje je inzistiranje na snažnom svjetlu na svim fotografijama. Jako svjetlo koje snažno ističe sve efemerne prirodne i umjetne konstrukcije na Darijinim snimcima sugerira intenzivniju prisutnost i fotografkinje i gledatelja. Čak i nelijepi detalji privremenih ograda, krša, smetlarskog kamiona ili napuštenog, betoniranog komada tla, fotografirani su toliko visokoestetizirano da posjeduju začudnost i neotkrivenu ljepotu. Povećavajući svjetlo na snimcima, fotografkinja od ovih elemenata stvara težišta svojih gotovo apstraktnih, meditativnih kompozicija.

Ovdje smo svjedoci trenutka bijega koji traje, koji nije niti usmjeren u žuđenu budućnost (prema nekom scenariju čije ostvarenje želimo), niti sa strahom zagledan u prošlost (kao bijeg od nečega što nam je mrsko). On je kretanje kroz život, vrijeme, prostor i, napose, kroz svjetlo.

Feđa Gavrilović

Darija Jelinčić diplomirala je Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija upisuje fotografiju kao izborni predmet na Studiju dizajna u Zagrebu. Odlaskom u Prag nastavlja raditi na svom fotografskom razvoju otkrivajući dugu i bogatu češku fotografsku scenu. Prirodno kombinira ova dva interesa, sociologije i fotografije, koristeći osobnu fascinaciju ljudskom prirodom i kulturom u svom fotografskom izražaju. Projekti na kojima radi uglavnom su usmjereni na ljude i njihov odnos prema zajednici, izraženi konceptima prostora i vremena. Za vrijeme umjetničke rezidencije Cité Internationale des Arts u Parizu surađivala je s Institutom za robotiku i inteligentne sustave (ISIR) Sveučilišta Sorbone. Sudjelovala je na masterclass-u VII Photo Akademije te dvije radionice Agencije VII i izlagala svoj rad u Zagrebu, Pragu, Londonu, Kelnu, Aveiru, San Franciscu, Austriji, Španjolskoj, Grčkoj i Tajvanu. Dobitnica je nagrade Crno drvo Laube te “Vision 2020” u suradnji HDLU-a i CROZ-a. Boravila je na umjetničkim rezidencijama u Parizu, Portugalu, Litvi, Grčkoj i Španjolskoj. Članica je Hrvatskog Društva Likovnih Umjetnika i Hrvatske Zajednice Samostalnih Umjetnika. Trenutno živi i radi u Zagrebu.

https://www.darijajelincic.com/escapes

Kontakt: darija1@gmail.com