Stjepo (Ćepo) Kaleb fotografijom se počeo baviti po svom dolasku u Pariz 1966. godine, gdje se nakon čestih druženja s fotografima ubrzo zaposlio kao laborant, a potom i kao fotoreporter. Međutim, takvom izričaju nije bio odviše sklon, pošto je težio smislenoj prezentaciji sustavne cjeline a ne bilježenju trenutka. Takav pristup fotografiji potvrdio je kada je pričvrstio kameru na prozor svog pariškog stana i iz ptičje perspektive danima snimao ulicu te nam je svojim istančanim okom diskretno otkrivao njezine priče. Život ulice sagledan kroz objektiv bitno je drugačiji od onoga kakvoga doživljavamo prolazeći njome. Otkrivaju se neobični detalji, bilježi se zaustavljen pokret, kretnja, irealna situacija, sve ono što mi, zaokupljeni sobom, ne registriramo jer nemamo više vremena za druge. Suprotno svim načelima reportažne fotografije Stjepo je stvarao seriju neatraktivnih i nebitnih motiva o čemu je Nena Dimitrijević između ostalog napisala: Ne tragati za slikovitim motivom, ne očekivati senzaconalan događaj, nego uz minimalnu intervenciju registrirat neko obično i svakodnevno trajanje. (Spot, časopis za fotografiju, Galerije grada Zagreba, br.3 /1973, Zagreb). Možda je Kaleb tom seriijom fotografija prejudicirao svoj umjetnički put i vlastitu estetiku jasno naznačivši interes za marginalne teme. Radilo se gotovo o konceptualnom poimanju fotografije u kojem je ideja bitnija od narativnosti, simbolike, estetike i značenja snimljenog motiva. Sukladno takvom promišljanju, autor svoje fotografije sve manje koristi kao dokumente određenih događaja, a sve češće kao vlastite umjetničke projekte. Njegov fotografski izričaj teži elementarnosti i minimalizmu te dokida figuru čovjeka, ali ne i njegovu prisutnost. Ona je vidljiva u njegovim materijalnim tekovinama kojima Kaleb negira primarnu i osnovu funkciju te ih tretira kao svjedoke otuđenosti, kao svojevrstan znak da je život negdje iza onoga što je snimljeno. De facto Stjepo snima prazninu, jer njegovi radovi nemaju narativni subjekt čije se bivstvovanje odvija u nekom paralelnom svijetu. Zato često snima sjene, negative tragova svjetlosti koje različiti predmeti ispisuju na zidovima i namještaju interijera, na praznim ulicama ili napuštenim stubištima akcentirajući čovjekovo odsustvo i afirmirajući prazninu. Te fotografije rječito govore o istančanost autora koji ih je otkrio, prepoznao i snimo te svoj opus obogatio i grafičkim senzibilitetom. Stjepo pažljivo bira motive svojih fotografija, ali prema njima zadržava određenu distancu koja ipak nije dovoljna da se ne bi prepoznala simpatija koju oni u njemu pobuđuju. Do izraza dolazi njegov osobni stav, smisao za otkrivanje detalja, za perfekcionizam kadra, za iznenađujuće suodnose i korespon­denciju predmeta zahvaćenih objektivom te rafinirani odnos prema banalnim, nezamjetljivim predmetima naše svakodnevnice. Snimio je niz intimnih zapisa stvarajući svojevrstan fotografski dnevnik koji u trenutku izlaganja prestaje biti osobnom bilješkom. Sada su to sjajne fotografije atmosfere s jasno izraženim autorovim stavom koji naizgled banalnu temu transkribira u fotografiju višeznačne refleksije što proizlazi iz prikrivene autorove emotivnosti, koju ne želi nametati, već je ostavlja da bude prepoznatom.

Mladen Lučić

Stjepo Kaleb rođen je u Dubrovnilu 1945. godine. Odlazi u Pariz 1966.godine, a početkom 70-ih godina započinje njegovo stvaralaštvo u mediju fotografije. Radio je u fotografskim laboratorijima press agencija, potom se bavio reportažnom fotografijom kao freelancer te asistrirao raznim fotografima. Odlazi u New York 1986. godine gdje kontinuirano stvara fotografske zapise. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Od 2008. godine živi i radi u Dubrovniku.