…kad snimam utvrđujem činjenicu da sam živ i utvrđujem činjenicu mjesta i vremena u kojem se nalazim i neprestanim ponavljanjem istih kadrova ili motiva koji su vrlo blizu mojoj svakodnevnoj smještenosti, iz dana u dan utvrđujem svoju poziciju, utvrđujem i činjenicu moje smještenosti i mog postojanja. Istovremeno je uključeno i prostor i vrijeme. Naravno ima nešto što je karakteristično baš za mene, da pokušavam, da neprestano moram prizivati činjenicu prisutnosti. (Antun Maračić, Fotografija u Hrvatskoj, HRT, 2006.)

Desetak fotografija i dva kratka digitalna filma Antuna Maračića, koje izlažemo ovom prilikom u Flori, mali je izbor snimaka s memorijskih kartica ostalih u njegovom fotoaparatu i mobitelu, prizora koje je snimio posljednjih mjeseci svojega života. On je iz tih nizova slika, kojima je stalno bilježio svoju svakodnevicu, obično izdvajao pojedine tematske cikluse, prema motivima koje je pratio – prizore pogleda kroz prozor, oronulih gradskih ili seoskih fasada, detalja gradskih ulica zabilježenih za biciklističkih flanerija gradom ili prirodom, pa sve do prizora iz bolesničkih soba. To su detalji, krhotine okoliša, često u krupnom planu, snimani iz blizine. Dozvolio si je u tim usputnim slikama uživanje u ljepoti prizora, u kolorističkim finoćama ili geometrijskim strukturama, vidi se da fotoaparat u ruci zapravo ima jedan slikar. Možda neke od ovih fotografija sâm nikada ne bi izložio, možda ih je snimio kao svojevrstan intiman vizualni dnevnik pogleda koji je namjeravao zadržati za sebe?

Ipak, onaj tko poznaje Antunov umjetnički rad, moći će u pojedinim fotografijama prepoznati njegove stalne motive i cikluse u koje ih je kontekstualizirao. No, ovdje su ti prizori pokazani bez naknadne konceptualizacije, u nizu koji prije svega svjedoči vremenski slijed njegova pogleda, posljednje trenutke njegove prisutnosti u “prostoru i vremenu”. Jer, kao što je sam rekao, fotografija je zapravo bilješka samoga sebe, vlastitog bivanja. Prikazuje vanjski svijet, ali govori o percepciji, doživljaju i misaonom svijetu onoga tko je snima. Realistična je, ali je izrazito subjektivna, bilješka je osobnosti, kratkog trenutka jednog čovjeka, nešto kao njegove “unutarnje oči” usmjerene prema van. Ove fotografije ne teže pokazati ništa više nego upravo to, nekoliko doživljenih trenutaka s kraja Antunovog života. (Evelina Turković)

Antun Maračić (1950. – 2023.) djelovao je kao umjetnik, kustos, likovni kritičar. Prvu izložbu priredio je već u gimnazijskim danima, a intenzivno izlaže od 1976. Objavio je više autorskih knjiga fotografija. Od najranije faze analitičkog slikarstva i konceptualne fotografije, pa sve do recentnih djela, stalna tema njegove umjetničke prakse svjedočenje je i bilježenje vremena (ciklus “Lokrum” nastajao od 2000. do 2013.). Usto, bio je zaokupljen i temom odsutnosti i praznine (ciklus urbanih intervencija i fotografskih objekata „Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji“, 1990. – 1994. – 2017.) Fotografije iz ciklusa „no-grad“ obilježile su vrijeme ratnih devedesetih, a od 2000. do 2013., osim “Lokruma” ostvario je više dubrovačkih ciklusa (“Porporela”, “Uhođenje sunca”, “Promatrači mora“). Antun Maračić svojim je umjetničkim radom kritički, no nikada doslovno ilustrativno, govorio o društvenoj i osobnoj zbilji („Rurbane nezgrapnosti”, 2012.).

Djela mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Povijesnom muzeju Zagreb, grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u kolekcijama Filip Trade i Thyssen-Bornemisza Art Contemporary, Beč, te Troubleyn, Antwerpen.

Antun Maračić bio je voditelj i kustos nekoliko važnih zagrebačkih galerija (Galerija Proširenih medija, Galerija Studentskog centra, Galerija Zvonimir, Galerija Forum), od 2000. do 2012. bio je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik.

Za svoj umjetnički i kritičarski rad dobio je više nagrada: Vjesnikova nagrada Josip Račić 2004., nagrada Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) 2016.