Izvedba rastvara pitanje poveznice prirodnih vodenih ambijenata i ljudskog djelovanja i otkriva na koje je sve načine čovjek povezan s vodenim tijelima.

Umjetničko istraživanje kao polazište uzima poetska djela različitih autora koja razmatra kroz prizmu ekopoezije. Sklapanjem elemenata poezije, videa i fotografije, plesnog i glazbenog materijala teži se stvaranju fluidnog i iluzornog izvedbenog okoliša poput tijela vode.

U solu “Kiša koja ne pada ni na koga” Sinković zadire u suvremena ekološka pitanja, no time ne zalazi nužno u aktivističku sferu. Ekološku vrijednost umjetničkog istraživanja vidi u poetskoj razini izvedbe koja se razvija korištenjem i poigravanjem kazališnim konvencijama. Teži hibridnoj izvedbenoj formi koja stvara više različitih osjetilnih iskustava unutar jedne izvedbe. Osjetilno ima potencijal za proizvodnju određenog međuodnosa okolišnog prostora i ljudi čime se stvara drugačija percepcija prirode (pa makar i izmještene u kazališni kontekst) te poziva na pokušaj promjene dosadašnjeg odnosa prema njoj.