Loading Events

MEDIJATEKA FLORA, 3.3.-12.3.2024.

BERTA MILOŠ: IME

Tehnikom veza u svom umjetničkom radu Berta Miloš koristi se dugi niz godina. Ta mikroprocesualna performativna aktivnost u svojoj biti duboko je kontemplativna. Nizanje niti i uboda igle u određenom, uspostavljenom redu, misaono je iskustvo. Repetitivnost i usporenost ruke ostavlja prostor za dublje promišljanje svijeta i ljudi koji nas okružuju.

Berta Miloš često će se, i kroz svoju poeziju koju materijalizira koncem na platnu, referirati na stanja duše, prirodu, tišinu, kao i na neposredni opažaj prostora koji je okružuje. U njenim radovima vrijeme se relativizira, prošlost i sadašnjost gube svoj utvrđeni slijed.

Međutim, ovom izložbom Berta reducira svoj dosadašnji izričaj. Nije više riječ o poetičnim rečenicama koje je plavim koncem izvezivala na bijeloj podlozi, ponekad upotpunjenim cvjetnom dekoracijom, već samo o imenima koja veze stiliziranom i pikseliziranom rimskom kapitalom. Nešto slično što je već radila u tehnici kolaža – asamblaž ženskih imena prijateljica i kustosica, sada će prenijeti koncem na platno. I ovaj put imena nisu nasumična i slučajna. Imena su to djece umjetnika njenih prijatelja i poznanika. Sva platna iste su visine – 20 centimetara, a dužina ovisi o broju slova koja čine ime. Sveukupno je 18 imena: Andrija, Buga, Cvijeto, Ela, Enio, …, i tako abecednim redom.

Riječ je o svojevrsnoj klasifikaciji, gotovo lirskoj taksonomiji, razvrstanoj po sasvim određenim načelima, a zabilježena su dječja imena čiji su roditelji umjetnici. Ako i postoji neka zakonitost u izboru imena, sam niz pretpostavlja da promatrač ne mora nužno znati referencijalnost imenovanih. Izdvojena i izrađena tehnikom veza, ta imena sada žive svoje živote. Izvezena onomastika koja nadilazi imensku semantiku i otima joj se. Imenima možemo pridodati bilo koju priču koju zamislimo. Možemo ih translatirati u bilo koje povijesno ili buduće vrijeme. Ali sada nam se nameće onaj materijalni trag koji je ostavila igla na ortogonalnom rasteru tkanine. Taj plavi trag, unatoč tome što prikazuje grafičke znakove koji nose određeno nam čitljivo značenje, možemo pratiti i kao svojevrsno apstraktno nizanje simbola odnosno prevođenje tih znakova u druge vizualne sisteme.

Bertin asketski likovni jezik, jednostavan u svojoj repetitivnoj pojavnosti, nosi cijeli niz kodova koji komuniciraju na duhovnoj razini.

Grafički znak postaje impresija, otisak trenutka u kojemu se igla zaplela u tkaninu, a tekst tek vježba kontemplacije. Promatrač zaboravlja označenog, ne gleda prikazano kao nešto što mu je dato na čitanje već stvara svoju apstrahiranu sliku.

Helena Puhara

Leave A Comment

Go to Top