Oko godine 1000. na europskom području vlada strah od predviđenog kraja svijeta i intenzivno se počinju prepisivati i oslikavati kodeksi s tekstom Apokalipse / Otkrivenja odnosno proročke vizije svršetka svijeta s kraja Novog zavjeta, koju, prema predaji, piše sv. Ivan evanđelista na Patmosu. Jedan od najvažnijih komentara kojima se interpretira tekst Apokalipse stvara redovnik Beatus iz Lièbane na području današnje Španjolske u 8. st., a njegovi se komentari posebno populariziraju u 10. i 11. stoljeću. Tekst Apokalipse prepun je sugestivnih, mističnih slika (knjiga sa sedam pečata, babilonska bludnica, tetramorf) gdje se spaja nespojivo i sve pršti od dramatičnosti i začudnosti, a oslikane Apokalipse s Beatusovim komentarima i pripadajućom specifičnom ikonografijom nazvane jednostavno „Beatus” među najljepšim su iluminiranim rukopisima uopće.

Danica Franić, suvremena umjetnica u stoljeću obilježenom pandemijom korona virusa, prirodnim katastrofama, ratovima, sve većom prisutnošću umjetne inteligencije, te sveopćim osjećajem nesigurnosti i ugroze počinje raditi na ciklusu koji se izravno veže za iluminirani rukopis iz 11. stoljeća s Beatusovim komentarima na Apokalipsu. Rukopis je poznat pod nazivom Beatus Saint-Severa ili Apokalipsa Saint -Severa jer nastaje u benediktinskoj opatiji Saint-Sever, a danas se čuva u Nacionalnoj biblioteci u Parizu (MS lat. 8878). Kodeksi nastali u samostanskim skriptorijima plod su suradnje pisara, knjigoveža, iluminatora i nastaju u dugotrajnom procesu od pripreme pergamene do završnog pozlaćivanja i oslikavanja. Ono što spaja srednjovjekovne pisare i iluminatore i jednu suvremenu hrvatsku umjetnicu je prvenstveno manualni aspekt, dugotrajno vrijeme izvedbe i predani rad što kod srednjovjekovnih pisara proizvodi uzrečicu da „tri prsta pišu, ali cijelo tijelo radi” (tria digita scribunt sed totus corpus laborat). Jednako važno je i vrednovanje samih materijala – pergamene, tinte i pigmenta u pisarsko-slikarskoj djelatnosti, te konca i tkanine u slučaju umjetnice koje u konačnici i dovodi do izlaganja u zamračenom prostoru gdje je moguće na pravi način usvojiti teksturu i boje tkanine i veza.

U srednjem vijeku ne postoji afirmativan odnos prema ideji originalnosti kakav je prisutan u svijesti modernog čovjeka već je kopiranje prema predlošku – egzemplaru osnova kako pisarske, a u velikom broju slučajeva i iluminatorske djelatnosti. U radu prema predlošcima odabranih iz obilja iluminacija „Beatusa”, umjetnica izostavlja jedino tekstove objašnjenja, svojevrsne legende koje se na nekim mjestima nalaze u iluminacijama rukopisa, te tu i tamo sebi dopusti varijacije u bojama, umnažanje horizontalnih traka plošnog prostora ili čak veću raznolikost boja. Devet prikaza predstavljenih na ovoj izložbi izrađuje u tehnici veza na lanu čija boja fingira samu pergamenu, te poštuje čak i dimenzije samog kodeksa (29 x 42 cm). Napučenost prikaza – srednjovjekovni horror vacui, kromatski intenzitet, stilizacija i plošnost oblika konvencije su koje umjetnica preuzima u prebacivanju prizora iz jednog medija u drugi, igrajući se pojmovima autorstva i vremenskim kategorijama. Intenzivne, kromatski zasićene boje podjednako odašilju asocijacije na univerzalnu pučku umjetnost, kao i na djela modernog, osobito fovističkog slikarstva. U cilju neobičnih preklapanja srednjovjekovlja i modernog vrijedi podsjetiti i na tempere Antuna Masle iz 1960. s temom Apokalipse koje su plošnošću i koloritom srodne srednjovjekovnim iluminacijama.

Drugi dio procesa umjetnice je iskorak iz svojevoljno nametnute igre kopiranja u vlastitu interpretaciju odabrane teme. Promjenu procesa umjetnica podvlači velikim formatom i materijalom – ručno bojanom svilom, ali prvenstveno odmakom od zgusnutosti ranijih figuralnih prikaza. Na tri široke horizontalne, različito obojane površine, u jednom mirnijem, laganijem ritmu izvezuje neobične, elegantne strukture koje su oblikovno srodne srednjovjekovnoj ornamentici, ali proizlaze iz osobnog imaginarija umjetnice. Prvi rad većeg formata interpretacija je teme već zastupljene u vezovima – minijaturama (Kiša vatre i krvi), dok je drugi rad većeg formata pod enigmatskim nazivom „Ključevi” potpuno samosvojan. Predočeni „ključevi” kombinacija su čvrste omeđene forme i koncentričnih krugova koji omekšavaju prikaz i najviše podsjećaju na fluidna, promjenjiva gibanja vode. „Ključevi” kojima je umjetnica kao zadnji potez prije njihovog premijernog predstavljanja podarila i laganu izvijenu liniju mogu funkcionirati i kao završetak jedne uzbudljive istraživačko-vizualne priče, ali i kao sam početak – šifrirani ulazak u udaljena stoljeća i svjetove srednjovjekovnih minijatura naspram galopirajućeg kaosa suvremenog svijeta.

Rozana Vojvoda

Danica Franić rođena je u Makarskoj 1967. godine. Diplomirala je Tekstilni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1988. godine, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu slikarstvo u klasi prof. Zlatana Vrkljana 1992. godine. Od 1994. godine radila je u Školi za modu i dizajn, a od 2007. profesorica je likovne umjetnosti i antičke kostimografije u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Izlagala je na dvadesetak skupnih i samostalnih izložbi.