Damira Tripara upoznao sam sredinom devedesetih, u vrijeme kada se vratio sa studija u Italiji gdje je prvo, koliko se sjećam, bio u Veneciji, a kasnije u Napulju. U tom momentu bio u previranju i iz svog slikarskog backgraunda prelazio u novu fazu svog umjetničkog i istraživačkog rada. Vjerujem da je pomak iz Venecije u Napulj za njega bio vrlo značajan jer se iz slikarskog diskursa pomaknuo prema onome za što je smatrao da je bliže životu. Na razini medija, dakle umjetničkog izražavanja, se od slikarstva pomicao prema onome što je u sebi imalo i perfomativne elemente i elemente filma, a što je kasnije postalo naročito važno.

U Zagrebu smo se tih par godina dosta intenzivno družili. Damir je u jednom momentu otišao u Berlin s namjerom nastaviti svoje obrazovanje na filmskoj akademiji. No prije toga, možda vrlo simptomatično za opisati Damirovo poimanje svijeta i njegovu potrebu da bude dio nečega što je on smatrao da je stvarni život, je jedna anegdota koju mi je prepričao. Bilo bi zanimljivo reći da su njemu bili vrlo bliski filmski autori i to rekao bih buntovnici kao što je Fassbinder ili kao što je bio Pasolini. Talijanski neorelizam bio mu je vrlo važan. To je bila tema njegova Napulja… Liliana Cavani. Ne znam da li je on spomnjao Lilianu Cavani, ali to je taj tip autora koji su promatrali stvarnost i željeli biti što bliže njoj. No, da se vratim na zagrebačku priču, u toj međupauzi Damir se i zaposlio u domu za napuštenu djecu i radio je kao čuvar u tom prostoru sa djecom iz spektra autizma, s djecom koju roditelji nisu mogli zadržati pa su ih institucionalizirano tamo čuvali. Te priče su se, moram reći, doimale strašno tragično i teško i snažno, a Damir se na neki način tek tu osjećao živim. Mislio je da je to način da se bude bliže stvarnom životu i na neki način je to isto pokušavao promovirati u umjetnosti. Iako je dobro je vladao zanatom i bio vrlo zanimljiv slikar, sve se više pomicao prema pisanju scenarija, odnosno pisanju priča kroz fotografiju s intencijom prema filmu.

Na žalost, Damir je pod okolnostima za koje danas ne mogu točno procijeniti kakve su one bile, u svom atelieru u Poreču, s pogledom na more, obučen u odijelo, odlučio okončati svoj život. Iako je tek bio na putu svojih najveličanstvenijih umjetničkih ostvarenja, ono što je za sobom ostavio su divni tragovi jednog odnosa prema umjetnosti gdje je pojam estetike čvrsto vezan uz pojam etike, tako mislim da se on kroz život pokušavao približiti ideji kako da svijet bude bolji, da se promišlja o tome što je etično i na koji način bi trebalo živjeti te na koji način umjetnost može izraziti i podržati takvu ideju.

Sandro Đukić, Zagreb, 9. veljače 2025.

—————————————
DaMir Tripar(1971.-1998.) rođen je 19.veljače 1971.u Puli

1998.maturirao na Srednjoj školi za grafički dizajn Pula
1990.-1992.studira slikarstvo na Accademia di belle arti u Veneciji
1992.-1994. studira i diplomira na Accademia di belle arti u Napulju

Grupne izložbe
1991. Coupe de phara, Nantes
1992. 77. BavilaQua la masa, Venezia
1993. Studio aperto, Napoli
Salon mladih, Zagreb
Meno sette, Napoli

Samostalne izložbe
1995. Galerija Forum, Zagreb
1997. Galerija PM (HDLU), Zagreb

Nagrade
1991. Grisia 91.Diploma, Rovinj
1992. Grisia 92.Druga otkupna nagrada