Transfuzija vremena

Transfuzija vremena višegodišnji je multimedijalni projekt Line Rice, umjetnice s bazom u Ljubljani, koji istražuje fenomen vremena i mogućnosti njegova poimanja u suvremeno informacijsko doba. Projekt čine serije radova, starijih, novijih i onih u nastajanju, koje izlaže u različitim kombinacijama, ovisno o prostoru, a koji u svakom novom kontekstu dobivaju dodatan sloj značenja i čitanja. Na dubrovačkoj izložbi autorica prezentira doista kompleksan presjek radova/cjelina koji tematiziraju vrijeme, njegove datosti i prelijevanja. Izložbu čine svjetlosna instalacija NowHere, animacija Big Time, video dokumentacija dugogodišnje akcije From Sea to Sea, instalacija Very Important Notifications About Time, objekt Everything, fotografije The Sleeping Beauty, objekt The Self, crtež/grafikon Words through Time i grafike Time i It’s Time.

Umjetničke strategije Line Rice zasnivaju se na upotrebi jezika kao alata sporazumijevanja i reprezentaciji modernih alata mjerenja/iskaza vremena s kojima ideju individualnog i kolektivnog poimanja vremena čini vidljivom promatraču. Jezik, koji je (ne)moćan alat kojim interpretiramo svijet i koji nikada ne prenosi do kraja ljudski doživljaj, osjećaj i iskustvo, ovdje je reprezent jednako tako manjkavih sposobnosti da do kraja osjetimo i shvatimo vrijeme, koje mjerimo i osjećamo modernim alatima. Naučeni smo vrijeme doživljavati linearno, no ono je u ovim post vremenima, kao što i sama autorica ukazuje svojim radovima, sve samo ne linearno ili kronološko: ono je spekulativno, fluidno, nestalno, neprestano se transformira, pretače, a prošlost, sadašnjost i budućnost postaju pojmovi koji gube svoje tradicionalne značajke. Kompleksna društva današnjice, u kojima se izgubio primat ljudskog iskustva, postoje samo u relaciji s digitalnom infrastrukturom i kaotičnim mrežama, a pojedinac i subjektivno poimanje vremena u potpunosti su dezintegrirani. Kada razmišljamo o vremenu, bez prevelikih znanja o povijesti njegove percepcije, nameće nam se pitanje odakle uopće doživljaj protoka vremena, postoji li on u nama organski, neovisno o kontekstu, društvu i vremenu u kojem živimo ili je to koncept nametnut od trenutka kada smo o vremenu počeli razmišljati u relacijama mjerljivosti, njegove iskoristivosti i naše produktivnosti. Pitamo se što je s vremenom prije ljudskog postojanja i pogleda, s vremenom izvan ljudskog iskustva, s poviješću Zemlje toliko dalekom i dubokom da ju je nemoguće pojmiti, koja seže milijarde godina unazad (deep time). Izbacivanje čovjeka iz cjelokupne slike događa se, na neki način, i sada, u postdigitalno doba kada su se koncepti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u potpunosti izokrenuli: algoritmi predviđaju ono što ni sami nismo svjesni da želimo i na taj je način budućnost postala sadašnjost, a prošlost je svojim nedostatkom spoznajnih alata postala nedovoljna za razumijevanje sadašnjosti. Nije li budućnost u tom slučaju već tu i apsolutno je bespredmetno razgovarati o sada i ovdje (osim ako krenemo u razgovore o tome u čisto duhovnom, ontološkom smislu)? „Ono što se događa u sadašnjosti, bazirano je na prisvajanju budućnosti“, navodi se u sjajnom tekstu The Speculative Time Complex.¹ Naša percepcija vremena se neminovno promijenila i na nju utječe čitava mreža različitih nestalnih oslonaca koji nam onemogućuju osjećaj sigurnosti. Na tragu kritike sadašnjosti je i Derrida koji govori da je sadašnjost korumpirana prošlošću i budućnošću, da uvijek postoji odsutnost u središtu prisutnosti i da se povijest ne može tumačiti kao povorku prisutnosti². Dakle, sadašnjost je u spekulativnom odnosu i prema prošlosti i prema budućnosti. (…)

Može li kritičko poimanje vremena ponuditi i kritički pogled na trenutak u kojem se nalazimo te pružiti mogućnost za nove sadašnjosti, rješenja, odnose, humanije sisteme? Autorica kroz svoj rad istražuje te mogućnosti, ali uz svijest o nužnosti konstantnog preispitivanja naše vlastite pozicije u sistemima koji se vrtoglavo izmjenjuju i koji daju malo prostora za bilo kakvu vrstu sigurnosti.

( Tanja Špoljar )

Lina Rica (Makarska, 1980.) je multimedijalna umjetnica. Djeluje na polju konceptualne, eksperimentalne i novomedijske umjetnosti gdje stvara instalacije koristeći video, grafike, svjetlo, fotografiju i animaciju. U svom radu bavi se društvenim procesima prošlih i sadašnjih svjetova te njihovim utjecajima na suvremenog pojedinca. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008. godine s nagradom za najbolji diplomski rad na odjelu grafike. Njezina djela predstavljena su i objavljena na nacionalnoj i međunarodnoj sceni, a njene grafike su dio zbirke Međunarodnog grafičkog likovnog centra u Ljubljani; Likovne zbirke Riko u Sloveniji; Oficina Arara u Portu; Longest Night u Gothenburgu; međunarodne grafičke mape ‘Critical Mass’ I međunarodne grafičke mape ‘Femicomix’. Kombinirajući video s generiranim animacijama nastalim u stvarnom vremenu, od 2010. godine nastupa na različitim festivalima i događanjima u regiji i Evropi. Godine 2012. pokrenula je GaleRicu, nevladinu udrugu za produkciju i promociju suvremene umjetnosti, unutar koje je od 2012. do 2016. godine vodila galeriju GaleRica u svom domu u Makarskoj. 2019. godine u Ljubljani zajedno s drugim umjetnicima pokreće audio-vizualni kolektiv Marta Fakuch. Od 2020. dio je AV tria Etceteral. Živi u Ljubljani.