Ured za fotografiju poziva na otvorenje izložbe istaknutog konceptualnog umjetnika Željka Jermana, koje će se održati u ponedjeljak, 9. lipnja 2025., u 19:00 sati u Galeriji Spot (Čanićeva 6, Zagreb). Izložba okuplja radove iz privatnih zbirki Bojane Švertasek i Darka Šimičića, s posebnim naglaskom na Jermanovu eksperimentalnu i inovativnu upotrebu fotografskog medija. Kustosi izložbe su Sandra Križić Roban i Darko Šimičić. Nakon otvorenja zakazan je koncert jazz sastava IRK Three (Domagoj Leljak, Krunoslav Levačić i Ivar Roban Križić) u dvorištu Ureda za fotografiju.

Za vrijeme trajanja izložbe, održat će se radionica izrade fotograma Ima li svrhe leći na papir i ponoviti neponovljivo?, predstavljanje novog broja časopisa Fototxt br. 9/10, posvećenog desetoj obljetnici Galerije Spot i umjetniku Željku Jermanu, panel-diskusija Sjećanja na Jermana te projekcija kratkog Jermanovog Filma koji će možda biti nastavljen(1975./1976., 6′) i drugih eksperimentalnih filmova u selekciji Sare Simić. Navedena događanja bit će popraćena rasprodajom tiskanih izdanja Ureda za fotografiju.

“Jermanove su fotografije, koje pripisujemo ovom mediju jer nemamo bolju opciju, geste koje pokazuju od čega su zapravo sazdane, pri čemu njihova svojstva nisu prikazivačka. Ponekad smo u prilici uprijeti prstom u neki od radova i reći da prepoznajemo osobu (koja je, kao i većina ostalog što vidimo ili smo u mogućnosti imenovati, prepuštena postupnoj dezintegraciji), no ovaj nas postupak nigdje neće odvesti. Upravo je stoga odluka da desetu obljetnicu izlagačkog prostora za fotografiju, Galerije Spot, prepustimo Jermanu, simbolična. Jer se, kao i u nekim ranijim prilikama, ne bavimo onime što fotografije prikazuju. Samo ih puštamo da budu neumorni iskazi, Barthesovim riječima,[1] onoga što su umjetnici stvarali, gorljivo se zalažući za fotografiju. Kao i uvijek, izvrsno priređena dokumentacija koju je – posvećen liku i djelu umjetnika – godinama skupljao Darko Šimičić, neizostavna je “nulta točka” od koje krećem. Uz ostalo, tu je tekst njegove važne izložbe, održane 1975. godine u CEFFT-u.

Jermanov put kroz fotografiju započinje s fotografskim tečajem koji polazi 1968. godine, gotovo istodobno svirajući u nekom rock sastavu. Vrijeme je to sivog svijeta koji bilježi na sivim fotografijama, kombinirajući tehnike i nerijetko pišući po fotografskom papiru. Kratke izjave gotovo su manifesti; tu su zatim datumi, smrt je česta (i neizbježna), a formati već tada zahtjevni. Ne svi, no širina foto papira koji se prodavao u roli je zadana i iznosi 100 cm, a duljina 10 metara. U vlastitoj kući otvara fotografski atelje Blow Up 1970., nekoliko godina nakon što je izašao istoimeni film Michelangela Antonionija. Martek spominje, da se Jermanove prijatelje dojmila ova vrsta inicijative, rijetka za to doba. Radoslav Putar navodi da se Jermanovo prekoračenje fotografskih granica javlja “u trenutku zastoja ili bar stabilizacije razvitka prometanja fotografije u našoj sredini”.[2] Iz današnje perspektive, bilo je to ipak vrijeme osobitog razvoja u fotografiji, prometanja koje je omogućeno pojavom časopisa Spot 1972. godine, institucionalnom podrškom Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeja savremene umetnosti u Beogradu i Razstavnog salona Rotovž u Mariboru; paralelno, serija izložbi Nova fotografija[3] promovirala je bitne pomake na sceni, nadasve ključne eksperimente konceptualnih 1970-ih. Pa iako ćemo ga gotovo bez zadrške promatrati upravo u tom ključu, Jermanov senzibilitet ne podvrgava se bespogovorno konceptualizmu. Ukoliko se zadržimo na subjektu (koji počiva u korijenu subjektivnosti) te se odupremo lamentacijama o njegovom odvajanju od objekta (a što do neke mjere pristaje fotografiji kao mediju koji, načelno, omogućuje neutralno opažanje), stići ćemo vjerojatno i do samospoznaja koje se iz uma izmještaju u tijelo.[4]Upravo tijelo, naime, zbirni je prostor Jermanovih osjetila koje tih ranih 1970-ih počinje koristiti, svjestan ograničenja medija u kojem djeluje.

Jerman ostaje poznat po činjenici da je opstruirao fotografske tehnike, često izbjegavajući i samo korištenje fotografske kamere, odnosno snižavajući njezinu izražajnu moć na najnižu moguću točku.[5] Umjetnikov život i tijelo bili su njegovo trajno oruđe i predmet interesa, beskompromisno predočeni u svim fazama stvaralačke i životne moći, i nemoći. To stanje nikad nije bilo ni mirno ni utišano, a njegovi su radovi nastavili svoju borbu za opstanak – osobito oni izvedeni na foto papiru prolijevanjem kemikalija, koje je u svijet poslao bez primjerene zaštite. Njegove poruke od ranih 1970-ih nadalje svjedoče o jedinstvenoj umjetničkoj praksi izrazito egzistencijalnih, etičkih i autodestruktivnih karakteristika. Uz ostalo, snimao je pojedina intermedijalna događanja, izložbe-akcije, natpise na zidu koje je najvjerojatnije sam pisao, naknadno intervenirajući na fotografijama u skladu s vlastitim načelom o djelovanju “svim raspoloživim sredstvima bez predrasuda o autonomnosti medija”, njegovim riječima.[6] Jerman ostaje nejasan, komunicirajući nerijetko sam sa sobom, puštajući nas da priđemo bliže mjestu gdje je ostavio znatan trag u svijetu, iako taj svijet, kako je kazao, nije bio njegov.”

Sandra Križić Roban

Izvadak iz teksta koji će biti objavljen u časopisu FOTOTXT 9/10

Željko Jerman (Zagreb, 1949. – Korčula, 2006.) bio je istaknuti konceptualni umjetnik, član neformalne Grupe šestorice autora aktivne tijekom 1970-ih, te Radne zajednice umjetnika Podroom. Već u drugoj polovici 1960-ih pokazuje snažan interes za fotografiju, a 1970. godine, u sklopu svoje tadašnje kuće u Voćarskoj ulici, otvara fotografski atelijer Blow Up. U svom radu dosljedno istražuje mogućnosti, granice i potencijale fotografskog medija – eksperimentira s kemikalijama, procesom razvijanja, negativima i foto-papirom, a fotografiji pristupa izrazito ekspresivno — kao objektu kojem je namijenio rezanje, trganje i spaljivanje. Često je u svojim radovima koristio i tekst, čija je funkcija bila dodatno naglasiti egzistencijalističke dimenzije pojedinog rada. Izlaganjem u javnom prostoru unosi osobne poruke i intimne refleksije u kontekst svakodnevice.

Izložba je organizirana u suradnji s Bojanom Švertasek i Darkom Šimičićem kojima zahvaljujemo na pomoći u istraživanju i posudbi radova.

Ulaz na sve programe je slobodan.

_____________________________________________________________

[1] Roland Barthes. Svijetla komora. Bilješka o fotografiji (prijevod Željka Čorak), Zagreb: Antibarbarus, 2003., 9.

[2] Radoslav Putar. Bez naslova, Željko Jerman. Subjektivna fotografija (katalog izložbe), Zagreb: Centar za fotografiju, film i televiziju, Galerija grada Zagreba, 1975., bez paginacije.

[3] Održane su četiri izložbe, prva 1974., posljednja 1984. godine, uvijek u suorganizaciji spomenute tri ustanove.

[4] Teza Merleau-Pontyja iznesena u bilješci o intersubjektivnosti. Vladimir Biti. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb: Matica hrvatska, 2000., 223.

[5] Zdenko Rus. “Trag”, Željko Jerman. Subjektivne i elementarne fotografije, foto i fotogramske slike 1970 – 1995 (katalog izložbe) [“Trace”, Subjective and Elementary Photographs, Photo and Photogram Paintings 1970 – 1995 (exhibition catalogue)], Zagreb: Moderna galerija, 1996., 3.

[6] Nena Baljković. “Željko Jerman: Fotografija kao vlastiti trag”, Pitanja, 7-8 (1975.).