U galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1 otvara se izložba fotografija Nade Bezić.

Nada Bezić rođena je u Zadru, od ranog djetinstva živi u Zagrebu. Doktorirala je muzikologiju i diplomirala knjižničarstvo, te od 1988. radi u Hrvatskom glazbenom zavodu kao voditeljica knjižnice. Sudjelovala je na tridesetak znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu, napisala je knjige: Društveni orkestar Hr­vatskoga glazbenog zavoda u povodu 55. godišnjice njegove obnove (1954-2009) (2009), Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010.: Prostori muziciranja i spomen-obilježja (2012),  Glazbene šetnje Zagrebom (2016, 2. izd. 2017)i Tematski popis skladbi Blago­ja Berse (2018).

Glavna su joj područja istraživanja po­vijest HGZ-a i glazbeni život Zagreba u 19. i 20. stoljeću, te popisi djela hr­vatskih skladatelja. Autorica je tridese­tak znanstvenih članaka u zbornicima, leksikografskim izdanjima i časopi­sima. Od 2011. vodi glazbene šetnje Zagrebom za građanstvo i škole (na hrvatskom, engleskom i slovenskom), a od 2015. g. ima sta­tus počasnoga turističkog vodiča speci­jaliziranog za glazbenu povijest Zagreba. Fotografijom se bavi više od trideset godina.

Izdvajamo iz teksta Marka Grčića:

“Nada Bezić, još na počecima bavljenja fotografijom (područjem tako prostranim da je u njemu lako zalutati, ponajviše zato što je ono s ranijega profesionalnog nivoa sišlo u temelje masovne kulture), otkrila je ključ koji joj omogućuje da s pomoću glazbenih oblika vremena dinamizira likovne oblike prostora: to je ideja grada u tanjuru. Štoviše, to joj je pomoglo da prizore, ili potankosti, urbanog ambijenta učini vidljivima unatoč smrtonosnom sljepilu što ga stvara prostorna navika, tj. da već nakon kratkoga vremena ne opažamo ništa od onoga mimo čega svaki dan prolazimo. Ona je čisto oprimjerenje maksime Maxa Ernsta da je zadaća umjetnika da nevidljivo učini vidljivim. Kako najbolje vidimo ono što je izdvojeno iz neograničenosti makrokonteksta (što se tradicionalno zove kadriranje, tj. uokvirivanje), Nada Bezić upotrebljava, često veoma stiliziran, oblik tanjura. Oblik tanjura ograđuje, kadrira, snimljeni prizor, ali, kako on, po praktičnoj fukciji, može sadržavati i tekućinu, poput vode u kojoj se ogleda nebo, drveće ili kuće, većina se prizora u njemu leluja, čak razlaže, kao u snu, dakle: ako pomnije gledamo, stječemo dojam da pred sobom imamo kretanje.”

Izložba se može pogledati do 8.3.2024.