“Ljudska tijela vole se grliti, ako slučajno naiđete na ljudsko biće široko rastvorite gornje udove i lagano ga obavijte, to će ljudskom biću donijeti veliko smirenje.”

Ova predstava je posveta književnosti s naših prostora, posveta ženama i našim starima koji su nas pripremali za život. Nastala je iz pokušaja da se nosimo s gubitcima naših bližnjih, sa smrću, a pored toga i iz želje da se određena književnost postavi u scenski prostor i time se potakne ljude da čitaju naše pisce. Na prvu se može činiti nelogičnim da se dvije mlade djevojke bave temom starenja i smrti ali ipak svakog od nas to čeka i te su teme uvijek oko nas. Naši voljeni stare i odlaze, a tako ćemo i mi. Iz zahvalnosti i potrebe za produbljivanjem empatije i razumijevanja nastala je ova predstava.